Magla i mjesečina

„Slušala je sitno ubitačno jednolično šljapkanje kiše pod prozorima i Čangino suho kašljanje u drugoj sobi i Jovanovo hodanje po predsoblju i baš zato što je bila sama kao nikad u životu sama kao u grobu jače je osjećala te znakove tuđih života s kojima je ništa ne veže od kojih je toliko odvojena da je zbog toga guši mučan bol. Okrećući glavu nevidljivom zidu od koga bije leden dah ona je svjesna čudne misli a i ne misli o njoj da se zbog nečega mladići i jedan bolestan čovjek teturaju ovog časa po dalekom kaljavom drumu zbog nečega što je jače od sna i od straha da zbog neke svoje misli onaj sušičavi čovjek u drugoj sobi danju i noću obigrava sela na svojim štulastim nogama ne misleći na bolesno kašljucanje i ne tužeći se na umor da zbog nečeg što mu je važnije od života Jovan mirno gleda na sve što se oko njega dešava on zna za nešto od većeg značaja.